Uspon na vrhove Velebita

images/phocagallery/Izleti/velebit.jpg„Velebit se zovem, junak sam ti pravi Kamen-krunu nosim na ponosnoj glavi. „

kaže jedna pjesma o mitskoj planini Velebitu, na čija dva najviša vrha Vaganski vrh (1757 mnv) i Sveto brdo (1751 mnv) su se odlučili popeti Mario Čutura i Oliver Lončar.

Dvodnevni izlet je tekao ovako:

Posebno težak uspon sa ruksacima teškim 22 kg krenuo je sa ulaza u Nacionalni park Paklenica koji je svega 40 metara iznad mora. Prvi dan prošli smo Paklenicu i uspeli se preko prijevoja Buljma na plato Struge na 1400 mnv, gdje se nalazi planinarsko sklonište u kojem smo zatekli nekoliko planinara. Samo sklonište struge je na naše iznenađenje bilo jako dobro održavano i uređeno, tako da smo nakon večere i druženja s ekipom iz Zadra, udobno spavali na mekanim madracima i u toplom. Ujutro smo otišli do obližnjeg bunara Marasovac i opskrbili se životno potrebnom vodom, te smo nakon 2 sata bili na Vaganskom vrhu, najvišem vrhu Velebita. Nakon jela i odmora krećemo prema našem sljedećem cilju Svetom brdu. Put je vrludao kršom Velebita stalno mijenjajući visinu što nas je dosta umorilo i potrošili smo više vremena nego smo planirali, tako da smo došli u dilemu dali ići na Sveto brdo ili krenuti spuštanje prema Ivinim vodicama i Paklenici. Preračunavali smo vrijeme, uzeli u obzir naš umor, zalihe vode ali i činjenicu da se radi o opasnoj planini koja je baš na ovom dijelu nedavno uzela ljudske živote, odlučili smo ipak ići na Sveto brdo iako smo znali da će nas na povratku uhvatiti noć. Nakon pristupa i 250 metara izuzetno strmog uspona bili smo na Svetom brdu. Pogled je izuzetan jer seže u daljinu u svim smjerovima. Iako smo ostvarili i drugi cilj nismo baš presretni zbog činjenice da su popodnevni sati, a mi se s 1750 metara moramo spustiti do mora. Spuštamo se s teretom na leđima velikim strminama, sitnim koracima i uz veliku pomoć štapova s rijetkim i kratkim odmorima. Sva sreća da je vrijeme bilo povoljno pa nam je ostalo nešto više vode, jer voda sa dna bunara na Ivinim vodicama je toliko zamućena da izgleda kao limunada. S minimalnim zalihama vode i na izmaku snage u sumrak stižemo do doma u Paklenici. Iako već dobro kasnimo morali smo se odmoriti i večerati pod svjetlom iz lampa. Zadnja dva sata hodali smo po mrklom mraku kroz kanjon Paklenice uz pomoć čelne lampe. Moram priznati da nije baš ugodno u noći slušati kako s zvuk naših štapova odbija od vertikalnih stijena kanjona, a ponekad nas iznenadi krik nekakve ptice. Baš na kraju kanjona komentiramo kako je teško naći budale poput nas koje su spremne u jednom danu prehodati 14 sati i dan prije 6,5 sati, kad vidimo alpiniste koji noće pri vrhu vertikalne stijene iznad nas i vidimo da ima i luđi od nas. Sjedamo u auto, izlazimo na autoput i malim Cliom jurimo preko 160 km/h. Možda izgleda ludo ali smo shvatili da nam taj dan izlazi registracija pa smo morali prijeći granicu prije ponoći. I uspjeli smo, kod kuće smo bili koji minut prije ponoći.

tekst i fotografije: Oliver Lončar

images/phocagallery/Izleti/velebit1.jpg

images/phocagallery/Izleti/velebit2.jpg

images/phocagallery/Izleti/velebit3.jpg

images/phocagallery/Izleti/velebit4.jpg

images/phocagallery/Izleti/velebit5.jpg

images/phocagallery/Izleti/velebit6.jpg

images/phocagallery/Izleti/velebit7.jpg

images/phocagallery/Izleti/velebit.jpg

images/phocagallery/Izleti/velebit8.jpg

images/phocagallery/Izleti/velebit9.jpg

images/phocagallery/Izleti/velebit10.jpg

images/phocagallery/Izleti/velebit11.jpg

 

Template Design free joomla templates

park1940300
park2940300
park4940300
park5940300